Kao rekreativcu koji dobar dio treninga odradi na stazama oko Trebjese, uvijek mi je posebno zadovoljstvo kad pored mene projuri dvostruka učesnica Olimpijskih igara Slađana Pejović (Perunović). Da stvar bude još bolja, Slađa se povremeno pridruži treningu lokalnih trkača, što je vjerovatno nezamislivo bilo gdje u svijetu i zaista predstavlja svojevrsnu privilegiju.
Ako pogledate seniorske rekorde Crne Gore u trčanju, primjetićete da Slađana dominira listom u ženskoj kategoriji, čime zaista potvrđuje status lokalnog sportkog fenomena. Zbog svega toga nam je bilo posebno zadovoljstvo da uradimo kratki intervju sa Slađom i čujemo kako ona gleda na trčanje nakon više od 20 godina profesionalnog bavljenja sportom.
Da li imaš osjećaj da ljudi u Crnoj Gori cijene i generalno znaju za tvoje rezultate?
Oni koji prate sport cijene i znaju za moje rezultate. U suštini imam veliku podršku, ali ima i onih drugih koji to ne cijene. Ipak, oni su mi uvijek bili motivacija za još jače i bolje. San svakog sportiste su Olimpijske igre, a ja sam svoj ispunila dva puta sa ostvarenom normom, u jednoj od najtežih atletskih disciplina.
U Crnoj Gori od trčanja kao profesije teško može da se živi. Kako bi mladim sportistima objasnila zašto treba da se bave atletikom?
Može se živjeti od atletike ako imaš rezultate jer onda ne izostaje podrška saveza, klubova, Olimpijskog komiteta. Ali ako si trkač bez nekih većih rezultata, baš je teško. Zato mladi sportisti treba da se bave atletikom prvenstveno radi sebe, zbog svog zdravlja. Svaki trkač, čak i onaj koji se bavi rekreativno trčanjem, gradi sebe – osim fizičkih sposobnosti, on sebe jača i psihički. Trčanje dođe kao neka terapija posle životnih izazova sa kojima se susrećemo svakodnevno.
Znamo da si bila impresionirana učešćem na OI pored legendi kakve su Bolt, Đoković i slično, ali da li te je nešto posebno iznenadilo na tim najvećim događajima u svijetu sporta?
To je poseban osjećaj i teško ga je opisati riječima, to treba doživjeti – biti u Olimpijskom selu, sa najvećim sportistima svijeta. Iznenadio me prije svega njihov odnos prema drugim sportistima, zapravo sam vidjela koliko su oni u stvari veliki.
Povezane vijesti: Željko Dabović: Kontinuitet je važniji od intenziteta
Trenutno držiš gotovo sve rekorde kada je u pitanju žensko trčanje u Crnoj Gori. Za koji misliš da će prvo biti oboren, a za koji smatraš da će dugo opstati?
Tako je, držim rekorde od 800m do ultramaratona. Mislim da će na kraće distance neka od mladih perspektivnih djevojčica oboriti rekord. Sa druge strane, mislim da će rekordi malo duže potrajati u maratonu i polumaratonu.
Da li bi tvoji rezultati bili bolji da si imala uslove kakve imaju recimo trkači iz SAD ili Kenije?
Kod nas su loši uslovi za bavljenje kraljicom sportova. Prvenstveno mi u Nikšiću nijesmo imali adekvatne uslove, presvlačenje je pod vedrim nebom, nemamo atletski stadion, kao ni glavni grad. Zato sam sigurna da bi moji rezultati bili mnogo bolji, a mogu slobodno reći da bih imala i neku evropsku medalju. Moja glavna disciplina je maraton, pa mi je išlo na ruku što imamo Trebjesu, tako da sam dio trenažnog procesa mogla obavljati kako treba. Mogu sigurno reći da sam više nego ponosna na sebe iz kakvih sam uslova ispisala dio istorije crnogorske atletike.
Nakon toliko godina profesionalnog bavljenja atletikom, da li te trčanje kao sport i dalje inspiriše?
I dalje me inspiriše kao kada sam počinjala prve korake u atletici. Pred svaku trku, bilo to državno ili svjetsko prvenstvo, ja imam istu tremu. Nekad mi to dobro dođe, a nekad čak i zbog nje slabije odradim trku i ne istrčim željeni rezultat.
Čini se da je Crna Gora od nedavne pandemije koronavirusa na ovamo generisala veliki broj trkača rekreativaca, a to su pratile i sve brojnije i popularnije trke. Kako gledaš na taj trend?
Mislim da se znatno povećao broj rekreativaca i raduje me što su ljudi shvatili da je bilo kakav vid aktivnosti „pola zdravlja“. Da bi došli do profesionalnog napretka, mora da se voli ono što se radi i dosta nekih stvari treba čovjek da se odrekne da bi napravio rezultat.