Proteklog vikenda, pred gotovo 60 hiljada trkača na ulicama Londona, maraton je prešao na viši nivo. Ono što smo kao navijači godinama naslućivali i priželjkivali, prije svega zbog ogromnog napretka u trenažnom procesu, sportskoj tehnologiji i medicini, sada se dogodilo u punom kapacitetu – čak dva dugoprugaša istrčala su 42.2 kilometra u regularnoj trci, bez kontrolisanih uslova, za manje od dva sata.
Sebastian Sawe je istrčao 1:59:30, oborio svjetski rekord i postao prvi čovjek koji je u zvaničnoj trci probio granicu od 120 minuta. Njegov prosječni pejs bio je nevjerovatnih 2:50 minuta po kilometru. Iza Sabastiana, još dva takmičara – Yomif Kejelcha i Jacob Kiplimo – išla su brže od starog svjetskog rekorda Kelvina Kiptuma (2:00:35).
Kako smo uopšte došli do rezultata koji za nas rekreativce djeluje praktično vanzemaljski?
Sawe i trka u kojoj nije bilo lošeg momenta
Ako tražimo jednu riječ za Londonski maraton Sabastiana Sawea, onda je to kontinuitet. Od samog starta je bilo jasno da nema kalkulacija, jer je vodeća grupa prvih 5 kilometara istrčala za 14:14, što je tempo koji direktno napada svjetski rekord. Već tada smo mogli da naslutimo šta je pred nama: mala grupa elitnih trkača koji kreću bez opipavanja pulsa ili taktičkog zadržavanja.
Sawe je polumaraton prošao za 1:00:29, što je bio savršeno pogođen plan za negative split. Londonsku trku, međutim, izdvaja ono što se dogodilo posle 30. kilometra. Upravo ovaj segment od 30 do 40 kilometara Sawe, uz pratnju najbližih rivala, trči 27:36. Da naglasimo, to je dionica koja se u normalnim maratonima praktično „preživljava“, a u Londonu postaje najbrži dio trke.
Posebno se izdvaja dio od 35. do 40. kilometra, koji je Sawe odradio za 13:42, što daje tempo od približno 2:44 minuta po kilometru. Ali ni to nije bilo sve od Sawea, jer je na samom kraju, dakle poslednja 2.2 kilometra, istrčao brzinom koja u potpunosti odgovara elitnim trkama na 5 kilometara. Njegov pejs je na samom kraju maratona bio oko 2:40 minuta po kilometru, koliko je recimo trčao Jakob Ingebrigtsen 2024. godine kada je osvojio zlato u finalu Evropskog prvenstva.
U konačnom, vrijeme 1:59:30 nije rezultat jednog savršenog segmenta, već savršeno složene cjeline:
- agresivan, ali kontrolisan početak
- stabilna sredina bez oscilacija
- ubrzanje od 30. kilometra
- završnica koja podsjeća na trku na 5 kilometara, a ne na maraton
Treba dodati i kontekst: idealni vremenski uslovi, izuzetno jaka konkurencija koja je držala ritam, kao i generacija trkača koja očigledno pomjera granice izdržljivosti. Kada se pogleda šira slika, dominacija Sabastiana Sawea djeluje još impresivnije: u četiri istrčana maratona ima sve četiri pobjede, uz prosječno vrijeme po trci od oko 2:01:34. To je prosjek koji sam po sebi spada među najbolje u istoriji, a nadamo se da u njegovom slučaju predstavlja polaznu tačku za još bolje rezultate.
Drugoplasirani novajlija Yomif Kejelcha nije iznenađenje
Odmah iza Sawea, Yomif Kejelcha ulazi u cilj za 1:59:41. U bilo kom drugom trenutku istorije, to bi bio svjetski rekord sa ogromnom razlikom, ali je u glavnom gradu Engleske bilo dovoljno samo za drugo mjesto.
Yomifova priča je možda i značajnija od pobjedničke. Naime, Kejelcha je godinama bio sinonim za brzinu na stazi: njegovi rezultati na 5.000 i 10.000 metara, kao i izuzetni nastupi na milji i u dvoranskim uslovima, svrstavali su ga među najkompletnije trkače novije generacije. Upravo zbog toga njegov prelazak na maraton nije bio pitanje potencijala, već vremena, s tim što je London pokazao da ta tranzicija više ne zahtijeva dug period prilagođavanja.
Kejelcha je u svom debiju odmah trčao ispod dva sata, čime je postavio standard koji je do juče djelovao potpuno nedostižno. U jednom trenutku trke, nakon 30. kilometra, čak je i preuzeo vođstvo i bio ravnopravan sa Saweom u najbržem segmentu maratona ikada.
| Zanimljivost: Kejelchi je ovo bio prvi maraton u karijeri, a na Internetu već kruže šale da mu je “prosjek” na toj distanci ispod dva sata. |
Naravno, iza tog rezultata ne stoji slučajnost. Kejelcha je jedan od rijetkih trkača koji ima vrhunske rezultate kroz gotovo cijeli spektar disciplina, od milje do maratona. Upravo ta kombinacija brzine i izdržljivosti omogućila mu je da bez klasičnog prelaznog perioda odmah bude konkurentan na 42.2 kilometra.
Njegov trkački profil najbolje se vidi kroz nekoliko ključnih referenci:
- milja (dvorana) – 3:47.01, rezultat koji ga svrstava među najbrže svih vremena
- 3000 m (dvorana) – 7:23.64, među 10 najboljih rezultata u istoriji
- 5000 m – lični rekord 12:38, top 5 svih vremena
- polumaraton – 57:30, donedavno bio svjetski rekord
Njegov prvi maratonski rezultat ga automatski svrstava među najbrže svih vremena, ali još važnije je to što potvrđuje da nova generacija elitnih trkača dolazi sa potpuno drugačijim pedigreom koji kombinuje brzine sa staze i izdržljivost dugih pruga.
Jakob Kiplimo i potvrda nove ere
Treće mjesto u Londonu je osvojio Jacob Kiplimo sa 2:00:28. Na prvi pogled, to je “sporije” od prve dvojice. U stvarnosti, to je vrijeme koje bi donijelo ubjedljivu pobjedu na bukvalno svim prethodnim maratonima u istoriji.
Kiplimo je već godinama jedan od najdominantnijih trkača na dužim distancama, a posebno se izdvaja kroz polumaraton. Njegov zvanični svjetski rekord je 57:20, a prije toga mu nije priznat (zbog blage pomoći pratećeg automobila) rezultat 56:42. Zbog takvih rezultata na 21.1 kilometar, upravo je Kiplimo bio među glavnim kandidatima za čovjeka koji će prvi probiti granicu od dva sata u regularnoj maratonskoj trci.
U Londonu je, međutim, imao drugačiju ulogu, a to je da potvrdi koliko je trenutna konkurencija zapravo jaka. Njegovih 2:00:28, rezultat koji bi u većini istorijskih konteksta bio dominantan, ovdje je bio dovoljan tek za treće mjesto.
Mi ćemo ipak naglasiti da Kiplimo ima svega 25 godina, što ga čini najmlađim među vodećom trojkom (Sawe ima 31, Kejelcha 28). To dodatno daje težinu njegovom rezultatu, jer sugeriše da je ovo tek početak njegovog maratonskog razvoja.
Zaključak: U Londonu se sve poklopilo za maraton ispod dva sata
Sawe je već prije Londona imao savršen skor na maratonima na kojima je nastupio, uz konstantan napredak i izuzetnu sposobnost da trči ravnomjerno i bez velikih padova. Ono što ga trenutno izdvaja nije samo brzina, već ekonomija kretanja i kontrola tempa, osobine koje su u Londonu došle do punog izražaja.
Važan dio priče je i tehnologija. Nova generacija super-laganih patika omogućava bolji povrat energije i manji gubitak efikasnosti tokom dugog napora. Konkretno, Sawe je nosio model patika Adidas Adizero Adios Pro Evo 3, prvi u elitnom rangu sa masom manjom od 100 grama. Iako same po sebi ne stvaraju šampione, takve patike u trci na granici ljudskih mogućnosti postaju faktor koji odlučuje između istorije i “samo” vrhunskog rezultata.
Međutim, konkurencija je vjerovatno bila ključni element ove trke i novog najboljeg rezultata. Za razliku od ranijih pokušaja obaranja rekorda, kada bi jedan trkač bio stalno u fokusu, u Londonu je postojala cijela grupa atletičara koji su svi bili sposobni za istorijski rezultat. Takav scenario automatski proizvodi savršen pejsing jer nije ostavio mogućnost za taktičke igre, a tempo se prirodno održavao na maksimumu.
Zbog toga možemo zaključiti da je pobjedničko vrijeme 1:59:30 zapravo postalo proizvod cijelog sistema, a ne samo pojedinca.
FOTO: London Marathon Events, World Athletics