Ako dovoljno dugo trčiš u Crnoj Gori, znaš da se mi svi manje-više znamo. Ne nužno po imenu, ali po viđenju i stilu itekako. A ima nas raznih!
Istina je da smo svi nekad bili novajlije, nekad umišljeni, nekad povratnici, a najčešće samo prosječni trkači koji gledaju svoja posla i pokušavaju da uhvate malo vazduha na uzbrdici. U skladu sa tim, analizirali smo nekoliko tipova trkača koje sigurno gledaš na našim stazama.
Ako se prepoznaš… sve je u redu. Većina nas se prepozna bar u dva-tri ova tipa.
1. Novajlija
Prva trka, nervoza počinje tri dana ranije. Pita sve oko sebe gdje se stoji na startu i kako da krene, brže ili sporije. Zaboravi da upali sat kad krene, obavezno zapne za nekoga u prvih sto metara i već na drugom kilometru misli da je pogriješio sport.
Ali na cilju niko nije srećniji od njega! Vrijeme mu nije važno, a medalja mu je kao olimpijska. Svi smo makar jednom bili baš ovaj tip.
2. Veteran
Na trkama još od osamdesetih i sve je već vidio i sve zna. Na startu stoji mirno i sa blagim osmjehom sluša kako mlađi raspravljaju o karbon pločama i aplikacijama za oporavak. Uvijek ima priču “kako se nekad trčalo bolje” i kako mu je jedini orijentir bio sat sa stare crkve u lokalnom parku.
Možda malo pretjeruje, ali bez takvih ljudi ne bi ni bilo trkačke scene kakvu danas imamo. I realno bismo svi voljeli da jednog dana budemo baš taj tip koji još trči, bez obzira na godine i decenije.
3. Misteriozni tip
Niko ne zna ko je ni odakle se pojavio. Nema ga na društvenim mrežama, čak ni na Stravi, a posle trke se ni sa kim ne druži. Krene tiho, bez velike pompe, a polumaraton završi za 1:25h i ne uzbuđuje se previše. Samo pokupi medalju i nestane do sledeće trke.
4. Trail trkač
Ne priznaje asfalt kao podlogu. Stalno se lomi sa ruksacima, štapovima, jaknama i gelovima, kao da ide na ekspediciju, a ne u šetnju. Redovno tvrdi da bježi od gužve i da želi da se poveže sa sobom, ali sa svake planine okači makar 20 slika i broji lajkove.
5. Neostvareni sportista
Uvijek najgori u fudbalu i košarci, posljednjeg ga birali na školskom igralištu, ali je zato u trčanju našao novu šansu. Tu nema selektora i nema ko da ti kaže da nisi dovoljno dobar. Sad trenira ozbiljno, priča o planovima, periodizaciji i olimpijskim normama, iako nije najbolji ni u lokalu.
Istina je da nikad neće stići do Olimpijskih igara, ali prvi put u životu osjeća da stvarno pripada sportu. A to, realno, nije mala stvar.
6. Debeli trkač
Ima barem 15 kilograma viška i svi ga potcijene prije starta. Niko ne zna kako završi trku, ali nekako uvijek završi – samo ide svojim tempom i ne odustaje. Možda ne izgleda kao tipičan trkač, ali trkači se ne mjere po izgledu.
7. “Hvala porodici” tip
Kući ga ne gledaju dok trenira jer je važnije da se istrči maraton nego da iznese smeće. Vikendom ustaje prije svih, ne pije jutarnju kafu sa ženom i ne vodi djecu u šetnju jer mora da odradi dužinu. Ali zato kad prođe kroz cilj, ide javna zahvalnica supruzi, djeci, rodbini, komšijama i svima koji su “vjerovali u njega”.
Ok, malo se sprdamo, istina je da bez podrške kod kuće nema ni kilometara. Samo što bi nekad valjalo da zahvalnost dođe i prije euforije u cilju.
8. Folirant
Ako ga znaš samo sa Instagrama, misliš da je pobijedio u svakoj trci. Medalju nosi tri dana, rezultat objavi na svim mrežama, a ne pominje da je ukupno bio 38. od 42. učesnika i da je pobjednik samo u svojoj kategoriji, u kojoj je inače bio jedini takmičar. Ovaj tip trkača baš ne kapiramo.
9. Selfi trkač
Klasični egocentrik koji ne ide na trku bez telefona. Brzina mu varira u zavisnosti od toga koliko je dobra pozadina, a prosječni pejs mu je 32 slike po kilometru. Da budemo iskreni, svi smo makar jednom zastali da ovjekovječimo medalju i radost sa cilja. Nije problem slika, problem je kad slika postane važnija od samog trčanja.
10. Analitičar
On zna sve od VO₂max, preko tempa i zona, do naziva mišića na latinskom. Objasniće ti zašto si usporio na sedmom kilometru iako si mislio da si krenuo lagano. Ima tabelu za sve i prognozu rezultata preciznu u sekund, samo što je na trci često pet minuta sporiji od sopstvene projekcije.
Ali realno, to je obično vrhunski tip. Njega zoveš ako želiš da naučiš nešto o trčanju, strpljiv je i detaljan i stvarno voli ovaj sport. Kad malo razmislimo, svakom trkačkom društvu treba jedan ovakav analitičar.
11. Seoski superstar
Ove godine bio prvi na lokalnom krosu i od tog dana se prsi kao da je Kipčoge lično. Trening mu odjednom više nije trening nego “sesija”, a trke su mu “nastupi”. Pred trku se ne javlja ljudima sa kojima je ranije stalno ćakulao.
Ok, razumijemo da je ambicija dobra stvar, bez nje nema napretka. Ali kad se nos podigne više nego tempo, postane naporno i za njega i za okolinu.
12. Prosječni trkač
Ovo je najčešći tip trkača, on ne komplikuje, ne tripuje se i ne drži predavanja o HR zonama. Dođe, odradi trening, ljubazno popriča sa ljudima i ode kući. Ne juri rekorde, ali mu je drago kad napreduje. Ne objavljuje svaki trening, ali uživa u svakom kilometru.
U stvarnosti, većina nas je upravo ovakva. Pomalo smo analitičari, pomalo selfi trkači, ponekad čak i umišljeni, nekad možda i preskromni, ali u suštini smo obični ljudi koji vole da trče.