Kristijan Sindik (50) je „glavni krivac“ za Bokeški i maraton u Splitu.
Osim što je uspješan organizator velikih regionalnih trka, Kristijan je i strastveni maratonac.
Najbolja i najdraža trka mu je Chicago Marathon. Lični rekord na maratonu mu je 3:21:29 (Berlin), a na polumaratonu 1:28:27 (Sinj).
Razgovarali smo o mnogim temama, uključujući i Kristijanovu borbu sa tumorom prije desetak godina, zato smo sigurni da ćete uživati!
Ukratko se predstavi kolegama trkačima.
Istrčao sam 55 maratona, više od 100 polumaratona, završio 2 Ironmana, 6 Half Ironman trka, mnoštvo drugih trka. Istrčao sam dvaput sve World Marathon Majore, a trčao sam i maratone na svih 7 kontinenata, uključujući Antarktik.
Idejni sam začetnik i organizator Split maratona u ovoj formi od 2015. godine, te Bokeškog maratona od 2021. godine. Pokretač sam triatlona u Crnoj Gori 2011. godine, te organizator prvog triatlona (Bokeški triatlon, 23.6.2012.)
Bokeški maraton 2025. godine okupio je preko 5000 učesnika. Te brojke izazivaju ponos, ali je li bilo bojazni da će Tivat i Kotor biti premali da bi primili sve trkače?
Sretni smo zbog toga što smo našli način da oplemenimo zavičaj i društvo u kojem smo odrasli kroz organizaciju velike svjetske manifestacije, dajući mu dašak moderne Evrope i svijeta.
Iako to izvani, sa strane trkača, izgleda uglavnom sjajno, mi smo svjesni svega onoga šta nije valjalo. “Milijun” smo grešaka napravili, a te greške najbolje vidimo mi kao organizatori. Ali kad se nešto priprema 365 dana u godini, onda budete spremni na sve.
Koliko je teško zadržati „dušu” trke dok ona postaje sve veća i ozbiljnija?
Brojke na Bokeškom maratonu su impozantne, te slobodno mogu reći da je ovaj maraton najveći na svijetu kad se gleda odnosa broja trkača prema broju stanovnika koje ovdje žive. Kad ne bismo ograničili broj sudionika, brojke bi sasvim sigurno išle i preko 10.000.
No, zbog gabarita ciljne ravnine, Starog grada u Kotoru, te još nekih ulica, 5.000 je maksimalna broj za trke maratona i polumaratona – kombinirano. Glavni i osnovni uvjet je “pokazati zube”, tj. donijeti skup pravila koja se moraju poštovati.
Nekad se ta pravila neće svidjeti svima jer su možda navikli na nešto drugo, ali kad se odbije prvi val negodovanja, malo tko kasnije spominje upravo to.
Uveli smo prvi na ovim prostorima nešto čemu su nas kolege prozvali ludo hrabrima, te jednom trkačom avangardom zbog koje će nas popljuvati, a to je da se startni paket mora preuzeti osobno! Tako se radi na velikoj većini svjetskih maratona. Na taj na način se poštuje organizator, volonteri, kolege trkači, samog sebe i sport u cjelini, a pored svega činimo sve što je u našoj moći da spriječimo zloupotrebu startnog broja.
Šta je teže organizovati: Splitski ili Bokeški maraton?
Zbog svoje izuzetne tehničke kompleksnosti, dosta teže je organizirati Splitski maraton jer je zatvoren praktički cijeli grad, dok je u Boki zatvorena takoreći jedna cesta, stari put Tivat – Kotor.
Trčao si maratone na svim kontinentima, ali ne zaboravljaš svoje korijene i kažeš „Tivat je moj dom”. Šta to Bokokotorski zaliv ima što nemaju Njujork ili Tokio ili Moskva?
Tivat i Split su moje lokacijske emocije. Dva srca iste duše. Dati im nešto ovakvo, vidjeti ljude oko sebe sretnima, odgovoriti na pitanje “kad je dogodine?”, najbolja je plaća i potvrda pravog puta u sportu kao prije svega mentalnoj disciplini. A paralelno i u životu.
Brzo si se vration na stazu nakon borbe s tumorom 2017, istrčao desetine maratona, a bila je tu i tzv Zlatna vrpca 2021. godine (7 maratona u 7 dana). Na koji način je bolest uticala na tebe?
Život je pun uspona i padova. Bolest je samo jedan od tih padova.
Disciplina i autosugestija, mentalna snaga, dovedeni u level pro, istesani na maratonu, su upravo pomogli da se prebrodi i ta poteškoća, ožiljak od svega ostane minimalan, a da se pogled na svijet promijeni u smislu poniznosti, solidarnosti, empatije i iskoristivosti trenutka.
Postoji li neka trka koju nikad ne bi pristao da organizuješ, ma koliko da bi mogla biti popularna i isplativa?
Organizacija trke meni predstavlja misiju kojom konkretiziram svoju viziju, a ona je materijalno potpuno neopipljiva. Ta vizija je vezana opet za emociju, za kraj gdje su nam korijeni ili za mjesto koje nas je privuklo upravo tom emocijom i energijom.
Ukoliki te emocije i energije nema – džaba vam novci, moji sinovci. Takvu trku ne bih nikad organizirao.
Posle svega što si prošao kao trkač i organizator maratona, da li i dalje imaš neostvarenih želja?
Jedan od ciljeva u narednom periodu je kreirati i realizirati humanitarni projekt 7 maratona u 7 dana na 7 kontinenata, gdje se svaki dan trči maraton na drugom kontinentu ovim redom: Antarktik – Cape Town (Afrika) – Perth (Australija) – Dubai (Azija) – Madrid (Europa) – Fuertaleza (J.Amerika) – Miami (S.Amerika).
Ali lako je to. Trčati. Puno teže je organizirati trku.
Istrčati trku razveseli jednu ili još par osoba. Organizirati trku razveseli sve!