Sa Podgoričankom Andreom Saitaj (31), pripadnicom Vojske Crne Gore i jednom od najbržih domaćih trkačica, razgovarali smo o disciplini, pomjeranju granica i tome kako se vojnički poziv i ozbiljno trčanje međusobno nadopunjuju. Iza ličnog rekorda od 1:34h na polumaratonu i titule vicešampionke države na 10 kilometara stoje godine rada i mentalne čvrstine.
U intervjuu za Trčanje Crna Gora, Andrea govori o izazovima, motivaciji i razlozima zbog kojih joj je trčanje postalo mnogo više od sporta.
Ukratko se predstavi kolegama trkačima.
Trčanjem sam počela da se bavim relativno kasno, prije oko šest godina, kroz posao. Vremenom je to preraslo u ozbiljniju strast i važan dio mog svakodnevnog života.
Što se trkačkih rezultata tiče, najviše se ponosim ličnim rekordom na polumaratonu, 1:34h. Ove godine (2025) sam bila i vicešampionka na 10 kilometara. Posebno mi je važno i to što sam imala priliku da predstavljam Crnu Goru na međunarodnim trkama, svaki takav nastup daje mi dodatnu motivaciju i ponos.
Mnogima je u Crnoj Gori neobično da vide djevojku koja ozbiljno trči, a ti si uz to još i pripadnica Vojske. Jesi li već navikla na iščuđavanje kao reakciju i je li naporno boriti se sa takvom vrstom pritiska?
Na početku sam primjećivala iznenađene poglede i komentare, ali sam se brzo navikla. Za mene je kombinacija vojske i ozbiljnog trčanja prirodan izbor – disciplina i posvećenost nemaju pol, a reakcije drugih me više motivišu nego opterećuju.
Šta najviše voliš kod trčanja?
Najviše volim osjećaj ravnoteže koji mi trčanje daje, jačam tijelo, čistim glavu i njegujem duh. Za mene je to pravo utočište i podsjetnik da zdravo tijelo doista nosi zdrav duh.
Koliko ti vojna disciplina pomaže u trčanju, a koliko trkačka disciplina u izršavanju vojnih obaveza?
Vojnička disciplina mi pomaže u trčanju – navikla me da budem istrajna i da poštujem plan, čak i kada je teško. S druge strane, trčanje mi pomaže u vojsci da ostanem fokusirana, organizovana i energična. Moglo bi se reći da zajedno čine moj lični supertim discipline!
Koja ti je najdraža trka do sada i zašto?
Najdraža mi je svaka trka na kojoj sam pomjerila svoju granicu, ali ako moram da izdvojim, to bi bilo učešće na Svjetskim zimskim igrama u Lucernu, u Švajcarskoj. Poseban je osjećaj predstavljati svoju zemlju na tako velikom takmičenju i biti dio nečeg što spaja sportiste iz cijelog svijeta.
Jesi li ikad za trčanje pomislila – zašto mi ovo treba?
Naravno da jesam! Kad ustaneš u 5 ujutro, pada kiša, a znaš da te čeka duga dionica, to pitanje samo se nametne. Ali već poslije prvih par kilometara shvatim da mi upravo to treba – to je moj ventil, moj mir i moja snaga.
Ako bi VCG imala trkački tim, kako bi ga nazvala?
Nazvala bih ga ‘Tvrdi kao čelik’ jer tim mora biti jak, istrajan i spreman da izdrži sve izazove, baš kao vojska.
Koji su ti planovi za naredni period? Hoćeš li malo da smanjiš gas ili da pojačaš treninge i rezultate?
Ne planiram da usporim! Još imam po koji lični rekord da oborim, tako da ću i dalje držati tempo i uživati u svakom treningu i svakoj trci.